"I svi razgovaramo jedni s drugima", rekao je rak

08.05.2019

 

Tu terasu u Beču, koja se nalazi iznad podzemne željeznice, da li je poznajete? Mislim na onu veliku drvenu terasu između petog i šestog okruga ispod koje prolijeće U4, a pored koje teče rijeka Wien, u ogromnom kamenom koritu. Možda bolje odgovara riječ "leži" nego "nalazi se", jer terasa ipak tu leži poprilično razvučena, mnogo je duža nego visoka.

"Ležati" dobro odgovara i zbog toga što se na toj terasi nalaze udobne klupe, dovoljno široke da se na njih može leći, pod glavu staviti torba ili jakna, i sebi priuštiti mali odmor. Upravo to sam nedavno ponovo učinio. I kako sam jednostavno tu ležao, iznad mene na nebu galebovi koji kruže nad rijekom Wien, imao sam osjećaj kao da se nalazim usred Beča na palubi velike jahte dobro iskušane na moru.

I dok sam tako dremuckao, u prometnu buku se umiješalo žuborenje valova i glasovi sa susjednih klupa pretvorili su se u razgovore na susjednim brodovima koji su se ljuljali na valovima, a galebovi više nisu jedrili iznad Beča, već su letjeli iznad luke na moru.

Putovanje kroz Zemlju Dembeliju

Jahta se zatim uz blagi trzaj oslobodila iz svoga sidrišta i počela da čudesno sporo plovi u pravcu centra grada. Kratko pratim rijeku Wien u podzemlje i klokotanje vode odzvanjalo je sa širokog zasvođenog stropa kanala.

Još prije tržnice Naschmarkt nekako nam je uspjelo da se vratimo na površinu kroz poklopac kanala i zatim se putovanje nastavilo ležerno između tezgi i ljetnih bašti. Sa svoje ležaljke mašem ljudima koji se nisu mogli načuditi, a u prolasku im zdipam hranu sa tanjira. Trgovci na pijaci mi dobacuju hrane i pića za puta, a kratko pred napuštanje Naschmarkta rak je iskočio iz svog bazena kod mene na daske i od tada se vozio sa mnom.

Visoki valovi

Mora da sam zaspao na vožnji kroz ulicu Kärntner, jer se ničega ne mogu sjetiti, pa ni Katedrale svetog Stefana. Tek brzice u ulici Rotenturmstraße su me probudile.

S obje ruke sam se čvrsto držao za svoju ležaljku, da me ne bi bacilo u vodu koja je lijevo i desno u visokim valovima šumila sa Trga Stephansplatz prema dolje u pravcu Dunavskog kanala. Rak se zaglavio između daski skroz naprijed na pramcu, držao svoje antene stoički mirno ispruženim i činilo se da je uživao u pjeni valova koja ga je stalno iznova gutala.

Nekoliko udubljenja

Tada mi je palo na pamet da bi bilo sjajno kada bismo uhvatili krivinu u Dunavski kanal, poskočio sam, potražio čvrst oslonac i uhvatio se za jednu od žardinjera na rubu jahte i pokušavao uhvatiti šipke i jarbole da bih promijenio kurs. Ali nisam imao dovoljno snage za to i rak se naprijed na pramcu uznemireno osvrnuo i pogledao me.

Iznenada je nešto puklo, sišao sam s palube, uspio se pridržati i vidio sam da smo se sudarili s tramvajem i da nas je on skrenuo u pravom pravcu. Sada nas je put vodio izvan grada, na svježoj, tirkiznoj vodi Dunavskog kanala.

Prelazeći granice

Zatim sam opet kratko zadrijemao i kada sam se ponovo probudio, plovili smo Dunavom kroz Lobau, gdje su se kormorani sunčali kraj kornjača i ljudi. Rak je potražio zaklon. Trenutak ili vječnost kasnije prolazili smo pored Bratislavskog dvorca i nakon još jednog drijemeža u pjeskovitoj bujici se zrcalio Mađarski parlament.

I tada je rak promrmljao: I svi razgovaramo jedni s drugima. A ja sam nastavio, kao da sam to tako rekao već hiljadu puta, i kao da je rak koji govori najnormalnija stvar na svijetu: Prelazeći granice, i ponovo zaspao. Dok me nije probudio zov dječaka koji nam je mahao sa velike visine beogradskog Pančevačkog mosta. Naš prijatelj, promrmlja rak, a ja sam ponovo dopunio svojim "prelazeći granice", te opet zaspao.

Prirastao srcu

Dunav nas je zatim proveo još kroz Bugarsku i Rumuniju, ali nažalost to uopće nisam primijetio. Tek sam se ponovo probudio kada smo isplovili na Crno More i kada je miris Dunava zamijenio miris otvorenog mora.

Rak se okrenu prema meni i promrmlja: Ja sam Bečlija, odskakuta sa terase i nestade, a ja nisam propustio priliku da još jedanput ponovim svoj dio: Prelazeći granice. Sa sjetom sam pogledom pratio raka koji mi je jako prirastao srcu.

Tada me je neko potapšao po ramenu.

Nesporazum u domovini

– Halo? – upitao me muški glas – je li sve uredu kod Vas?

– Gdje sam? Trenutno nemam pojma gdje sam.

– U petom okrugu, u Beču, na terasi u Wientalu.

– U petom, u Beču, na terasi u Wientalu – ponovio sam. – A gdje je rak? – zatim sam upitao.

– Koji rak?

– Pa, rak, koji … koji je umio da govori i koji …

– Jeste li Vi pili? Treba li Vam pomoć?

– Ne, ne … putovao sam na ovoj terasi … baš na ovoj terasi na kojoj sada stojimo … sa rakom … to je bio pravi lik… razgovarali smo … o razumijevanju među narodima … – U nevjerici sam odmahivao glavom čudeći se

– Pravo da Vam kažem, mislio sam da ste ga mahnuli.

– Ne, ne, ma kakvi, nisam popio ni kap. Jednostavno sam zaspao. Zaista je prelijepo ovdje.

– Samo sam htio provjeriti da li Vam treba pomoći.

– Pa, hvala Vam od srca, to je jako ljubazno od Vas.

Čovjek se zatim odvezao na svome biciklu. Zahvalio sam se klupi koja mi je bila tako udobna podloga na mome putovanju, pozdravio se od daski terase u Wientalu naklonom rekavši "Do skorog viđenja" i otišao do obližnje stanice metroa.

Zanimljivi linkovi o historiji i o Beču

Pouzdano usidrena, terasa Wiental nalazi se u 5. okrugu: Lokacija Wientalterrasse - wien.at

I ovako izgleda terasa u Wientalu: Wientalterrasse – Gestaltung - wien.at (njemački)

Više informacija o Beču možeš dobiti ovdje: Grad Beč

Ilustracije: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
Prevod: Ivana Nevesinjac