"I svi mi razumijemo jedni druge", kazao je rak

08.05.2019

 

Je li vam poznata ona terasa u Beču, direktno iznad podzemne željeznice? Mislim na onu veliku drvenu terasu između petog i šestog okruga ispod koje prolazi linija podzemne željeznice U4 i pored koje u svom ogromnom koritu od kamena teče rječica Wien. Bolje bi možda bilo reći da se ta terasa tamo ispružila, jer je prilično izdužena, puno duža nego viša.

"Ispružena" odgovara i zbog činjenice da se na toj terasi nalaze jako udobne klupe, dovoljno široke da se na njih legne, s glavnom na torbi ili jakni, i malo odmori. Upravo sam to nedavno i ja učinio. I dok sam tako ležao tamo, iznad mene galebovi kako kruže nebom iznad rijeke, obuzeo me osjećaj da se ovako usred Beča zapravo nalazim na palubi neke velike, lijepe jahte.

I dok sam tako drijemao zvukovi prometa stopili su se sa šumom valova. Glasovi ljudi s okolnih klupa pretvorili su se u razgovore sa susjednih brodova, a galebovi više nisu jedrili iznad rijeke, nego su svoje krugove vrtjeli iznad morske luke.

Putovanje kroz carstvo snova

Moja se jahta tada uz nagli trzaj oslobodila iz svog veza i polagano počela plutati prema središtu grada. Nakratko smo slijedeći tok rijeke Wien završili u podzemlju i zvuk grgljanja vode odbijao se o zaobljene poklopce kanalizacijskih kanala.

No neposredno prije tržnice Naschmarkt nekako smo kroz kanalski otvor uspjeli izbiti na površinu te smo putovanje nastavili polako se probijajući između štandova i terasa ugostiteljskih objekata. Sa svog ležaja pozdravljao sam ljude koji se nisu mogli načuditi prizoru i u prolazu im krao hranu s tanjura. Vlasnici štandova su mi dobacivali namirnice, a kratko prije napuštanja Naschmarkta jedan je rak iz svog bazena skočio meni na palubu te smo zajedno nastavili put.   

Visoki valovi

Na putu prema ulici Kärntner Straße mora da sam zaspao jer se ničega ne sjećam, čak niti Katedrale svetog Stjepana. Tek su me brzaci u ulici Rotenturmstraße prenuli iz sna.

Objema sam se rukama čvrsto uhvatio za svoj ležaj, kako ne bih odletio u rijeku koja je od Trga svetog Stjepana prema ušću u Dunavski kanal i s lijeva i s desna stvarala visoke valove. Rak se uglavio između podnih daska skroz gore na pramcu stoički držeći svoje antene mirno ispružene i činilo se kao da uživa u vodenoj pjeni koja bi ga svako malo progutala.

Nekoliko turbulencija

Onda mi je sinulo da bi bilo sjajno kada bismo mogli savladati krivinu koja vodi u Dunavski kanal. Skočio sam na noge, našao čvrst oslonac uhvativši se za jednu od tegli za cvijeće obješenih o rub jahte te sam posegnuo za stupovima i jarbolom kako bih promijenio smjer. No za to nisam imao dovoljno snage i rak na pramcu uznemireno se okrenuo i pogledao prema meni.

Odjednom se osjetio udarac i poletio sam s broda, no nekako sam se ipak uspio zadržati na palubi. Shvatio sam da smo se sudarili s tramvajem koji nas je gurnuo u pravom smjeru. I sada smo se nalazi na putu van grada, ploveći po svježoj, tirkiznoj vodi Dunavskog kanala.

Preko granica

Onda sam ponovo zadrijemao, a kada sam se probudio klizili smo Dunavom kroz Lobau, gdje su se uz kornjače i ljude sunčali i kormorani. Rak se za to vrijeme malo pritajio. Trenutak ili cijelu vječnost kasnije već smo prolazili kraj Bratislavskog dvorca, a nakon što sam još jednom kratko zaklopio oči u pijeskom ispunjenoj se riječnoj struji već zrcalila zgrada mađarskog parlamenta.

I tada je rak promrmljao: Svi mi razumijemo jedni druge. A ja sam, baš kao da sam to već tisuću puta tako rekao i kao da je rak koji govori nešto najnormalnije na svijetu, nadodao: I van granica, i ponovno utonuo u san. Sve dok me nije probudilo vikanje dječaka koji je stajao daleko gore na Pančevačkom mostu u Beogradu mašući nam. Naš prijatelj, promrmljao je rak, a ja sam dodao svoje "Van granica", prije no što sam opet zaspao.

Srcu drag

Dunav nas je odveo dalje do Bugarske i Rumunjske, ali toga se nažalost uopće ne sjećam. Probudio sam se tek kada smo uplovili u Crno more i kada je miris Dunava zamijenio miris otvorene pučine.

Rak se tada okrenuo prema meni i rekao: Ja sam Bečanin. Potom je skočio s terase i više ga nije bilo, a ja sam opet morao ponoviti: I van granica. S tugom sam nastavio gledati za rakom koji mi je već bio prirastao srcu.

Onda me je netko potapšao po ramenu.

Nesporazum u domovini

"Jeste li dobro", pitao me muški glas. "Gdje sam to? Malo sam zbunjen."

"U petom, u Beču, na terasi iznad rijeke Wien."

"U petom, u Beču, na terasi rijeke", ponovio sam. "A gdje je rak?", upitao sam potom.

"Kakav rak?"

"Pa rak koji … je govorio i …"

"Jeste li pijani? Treba li Vam pomoć?"

"Ne, ne … plovio sam na ovoj terasi … baš na ovoj na kojoj smo sada … s rakom … imao je ljudske odlike… i razgovarali smo … o interkulturnoj komunikaciji …" S nevjericom sam odmahivao glavom.

"Da Vam budem iskren mislio sam da ste malo preduboku u čašicu zavirili."

"Ne, ne, uopće nije tako, nisam niti kapi popio. Samo sam zaspao. Ovdje je tako divno."

"Samo sam htio provjeriti trebate li pomoć."

"Hvala Vam, to je bilo jako lijepo od Vas."

Čovjek se naposljetku odvezao dalje svojim biciklom. Ja sam se zahvalio klupi koja mi je na mom putovanju bila udoban ležaj, naklonom i jednim "Do skora" oprostio sam se i od podnih dasaka terase zaputivši se potom u obližnju stanicu podzemne željeznice.

Zanimljive poveznice o priči i gradu Beču

Terasa "Wientalterasse" smještena je u 5. okrugu: pogledajte na karti - wien.at

Ovako izgleda Wientalterrasse: Wientalterrasse – uređenje - wien.at (njemački)

Više informacija o gradu Beču: Grad Beč

Grafički prikaz: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic