Veterani kupališta Kongreßbad

29.6.2020

Kod moje bake i mog djeda u kvartu Wiedenhofer-Hof nikad nije dosadno. Oni imaju najbolji balkon na svijetu. S njega se cijeli dan vidi kupalište Kongreßbad, tamo iza visokog drveća. Vidimo i kad se neki dečki ili cure penju preko ograde da bi došli do bazena. „Prije se to stalno događalo“, rekla je baka. „I ja sam to radila jer nisam imala novaca. A djelatnici kupališta najsiromašniju su djecu puštali unutra i bez ulaznice.“

Djed cijeli dan sjedi na balkonu u svojem naslonjaču i pije vodu s limunom, kavu i navečer vino. Čita novine i onda zaspi. Moja baka mu u kuhinji kuha kavu, a ja je nosim djedu na balkon. Primim šalicu s obje ruke i pazim da ne padnem. Kava u šalici smiješno se ljulja amo-tamo. Malo mi kave pobjegne iz šalice na tanjurić. Djed tada stavi šalicu na svoje novine i posrče kavu s tanjurića. A srče je jako glasno jer je kava s tanjurića tako fina.

Zahvalni djed i snažna baka

Volim biti kod bake i djeda jer uvijek imaju vremena za mene. Cijeli dan su tu. Uopće ne izlaze iz kuće, a kada ipak nekamo idu, tada i ja idem s njima. Kada pada kiša, možemo svejedno biti na balkonu jer je natkriven. Moj djed jako je zahvalan mojoj baki jer oni ne bi imali ovaj stan da baka nije tako glasno rekla da ga želi. Gradski stan s balkonom zapravo je u zadnji čas trebao dobiti netko drugi, ali se onda moja baka pobunila.

Moja je baka jako snažna. Niska je, ali ima jake ruke i vrat kao bik. I djed govori da je jako snažna, ali samo kad baka nije u blizini. Pred bakom je uvijek glasan i pravi se da je on snažniji. Ali dobro je što se oni dobro slažu. Uvijek pričaju da su već tako dugo na ovom svijetu da se više ne svađaju zbog nekih sitnica kao moja mama i moj tata. Baka i djed stvarno se nikad ne svađaju i na sreću su oboje još prilično zdravi.

Pljesak za skakača

Djed je nekad davno bio jako poznati skakač u vodu u Kongreßbadu. U dnevnoj sobi vise njegove stare fotografije u crno-bijeloj boji. Na njima raširenih ruku stoji na deset metara visokom tornju, a kosa mu je zalizana unazad kao da je u nju stavio ulje. Na fotografiji ima puno mišića i sav je potamnio od sunca. U licu izgleda jako koncentrirano.

Djed kaže da su ljudi glasno klicali i pljeskali kad je on skakao u vodu s tornja. Svi bi uvijek ustali i promatrali ga s ruba velikog bazena. Tada je u tom kupalištu postojao samo jedan bazen. Bio je dug sto metara, a voda je bila jako hladna. Neki bi pak ostali na ležaljkama i tako gledali djedov skok. Djelatnici bazena isključili bi glazbu i svi bi utihnuli. Tada bi djed skočio, napravio nekoliko okretaja i višestruki salto, ispružio se i ravno poput daske uronio u vodu. I tada bi krenuo pljesak.

Skakanje u dnevnoj sobi

Imao sam zabavnu ideju. Pitao sam djeda može li skočiti s hoklice koju sam namjestio u dnevnoj sobi. Prvo nije htio ustati iz svojeg udobnog naslonjača na balkonu. Ali kad sam ga počeo vući i moljakati, ipak je došao u sobu i jako se oprezno popeo na hoklicu. On je stvarno već jako, jako star. „Bravo!“ viknuo sam i zapljeskao. Tada sam mu rekao: „A sada ispruži ruke, djede!“ I djed je ispružio ruke. Prvo se dosta njihao, a onda je odjednom visoko podigao glavu i napravio isti koncentrirani izraz lica kao na fotografiji. A ja sam pljeskao i veselo lupao nogama o pod.

Tada je u sobu ušla baka i pitala nas: „Što se ovdje događa?“ Kad je ugledala djeda, počela se smijati i udarati dlanom o dlan, ali djed se nije dao smesti. Još je više ispružio ruke, izravnao noge i skočio. Baka je vrisnula i pokušala ga uhvatiti, ali on se već sigurno dočekao na podu poput kakvog skijaškog skakača. „Vidiš!“ rekao je djed, „nisam zaboravio kako to ide!“

Pucnjevi u veljači

Djed se ponekad prisjeća kako se iz Kongreßparka pucalo u smjeru Sandleitenhofa. Kada se začuje neki prasak, to ga odmah podsjeti na pucnjeve. A to može biti samo zvuk auspuha, šahta, prozora ili vrata u stanu koja je zalupio vjetar. On je još bio dijete kada se tamo pucalo. Živio je sa svojom mamom u jednoj sporednoj uličici. Prvo je bilo tiho, pa se čulo vikanje i nakon toga pucnjevi. Neki ljudi su umrli. I to dosta blizu, tamo gdje ljudi danas šeću svoje pse i voze se u svojim autima.

„Što su ti ljudi u Sandleitenhofu skrivili?“ pitao sam jednom djeda. „Imali su drugačije mišljenje“, rekao je djed. „I zato se na njih pucalo?“ „Da, to je ponekad nažalost tako.“ „A može li se to opet dogoditi?“ „Sve je moguće, ali nadam se da neće.“ Nato je baka dodala: „Djed i ja doživjeli smo mnoge strašne stvari pa smo zato sumnjičavi. Ali reći ću ti jednu stvar: ljudi nikada ne bi trebali pucati na ljude. To je bit nas ljudi, da međusobno razgovaramo.“

Principi i nostalgija

U Kongreßbadu mi je najdraži tobogan. On je dug, ima puno zavoja i na kraju se nastavlja pod vodom. Volim i one žute ormariće u garderobi. I one brojne crveno-bijele daske. Moj djed voli sjediti gore kod bifea s pogledom na bazen. Dolje na livadi leži puno ljudi. A ispod visokog starog drveća postoji put od bazena gore do bifea. Puno toga je još onakvo kakvo je nekad bilo, ali puno toga se i promijenilo. Djedovih starih prijatelja sve je manje. Ostalo ih je još samo nekoliko. Na fotografijama u dnevnoj sobi svi su mladi i veseli. A kada se danas sretnu na bazenu, onda su eto stari i veseli.

Moja baka brzo postane nestrpljiva kada sjedi sa starim ljudima, iako je i ona stara. Tada radije ode plivati. Danas još uvijek pliva jako sportski, s kapom i naočalama za plivanje. Ima jednu prijateljicu koja joj je jako slična. Obje se ne prave da su neke fine dame. Kažu ono što misle. Rade ono što misle da je ispravno. One su stvarno vrlo jake žene.

Zanimljive poveznice uz priču

Povijest Beča Wiki (njemački):

Grafički prikaz: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic